Biografija

Kad je prvi puta ugledala svijetlo dana, bio je petak, 28. dan mjeseca lipnja 1996. Njezina mama Brankica i danas tvrdi da je Donnin premijerni plač bio žešći od onog ostale novorođenčadi na Odjelu maternitea Kliničke bolnice u Osijeku.

Tko zna, možda i zato što su – tek koji kilometar dalje, odmah preko rijeke Drave, uz koju se smjestilo rodilište – zloslutno i prijeteći neprijateljske topovske cijevi bile uperene u srce njezina rodnog grada, središta istočne milijunske regije koja se zove Slavonija. Tek dvije godine kasnije prestalo je ratno stanje u ovome dijelu Hrvatske!

A, dotad je već svim ukućanima jasno stavila do znanja kamo smjera! Zvrkasta i vesela nije se prestajala igrati, s energijom kakvu mogu imati samo sretno razigrana djeca. No, Bog je htio i to da se rodi u obitelji koja je Osijeku i Hrvatskoj odvajkada davala vrsne sportaše. Ako već ne izravno, onda su takvi nastajali smjernim radom nekoga iz loze Vekićevih.

Baka Lidija, mama njezinog tate Igora, bila je profesorica tjelesnog, a odgojila je generacije i generacije vrsnih sportaša, no jednim se posebno diči. Otkrila je i u svijet nogometa lansirala Davora Šukera! Ovaj to nikada nije zatomio, dapače! Blagopočivajući djed Branko, bio je vrstan strijelac – što pravom ratnik kakav je bio i priliči, zar ne – ali je hrvatskome sportu puno više dao kao dugogodišnji voditelj čuvene Omladinske škole Nogometnog kluba Osijek. Mama je u, još dok je nosila prezime Špiranović, bila odlična atletičarka: 100m, 100m prepone i 400m, tata Igor je pomalo igrao nogomete u kojem su njegovi djedovi i stričevi postali zaštitni znak Osijeka, ali nitko, ama baš nitko, u toj ogromnoj sportskoj familiji nije imao bilo kakvih, ni onih najmanjih, dodirnih točaka s tenisom! To pravilo potvrđuje i njezin mlađi brat Bruno, koji je – prema stogodišnjoj tradiciji muških Vekićevih – žestoki nogometaš! Kažu, vrlo talentiran.

Kao što i priliči okruženju u kojem je odrastala, zaboga tako nalaže tjelesna kultura, svijet sporta je upoznala preko gimnastike! Jednoga dana ozlijedila je zglob, ali to nije značilo da želi mirovati.

Il’ me ženi il’ tamburu kupi, ja u nešto udarati moram, kaže sin ocu u stihu slavonskog bećarca i lijepo oslikava karakter osobe koja nešto niti može niti želi prestati raditi. Pa, kad već nije mogla preskakati kozlić i skakutati po gredi, zamolila je oca da ju odvede na tenis. Bila je to ljubav na prvi pogled, baš onakva kakvom istinska ljubav mora biti – neizmjerno bolna! I s tako povrijeđenom nogom, i bez obzira na to što je reket bio tek zeru niži od nje, a ona imala samo šest godina – rekla je roditeljima: ‘Mama, mama! Tata, tata! To je to’!

Povjerovali su, uplatili joj 20 sati treninga – sve ostalo je povijest!

Kroz koju su već prošle trenerske veličine kao što su: Damir Barišić, Domagoj Lacković, Davor Grgić, Dado Majoli i David Felgate! Samo oni čija imena počinju s D! Čak joj je i kondicijski trener s D, Dario Novak! Onna, mislim D onna to zaslužuje! Ok, bilo je tu prostora i za nekolicinu savjetnika koji nisu morali biti d fele (gate): Nick Bolletieri, Chris Evert, Sven Groeneveld i Miljenko Rak!

Možete li si uopće zamisli da takva imena mogu zakuhati juhu bez boje okusa i mirisa? Ja doista ne!